Kako dalje…

Mjesec dana moja je peć stajala spakirana na paleti.

Ja sam stajala pored nje u strahu. I, moram priznati, na korak do toga da odustanem od cijele priče prije nego što sam je zapravo i započela.

Jer u ovih četrdeset i nešto godina mnogo se toga promijenilo. Materijali su napredovali, pojavili su se novi proizvodi, nove tehnike, bezbroj vrsta boja i glazura, a peći su se digitalizirale.

E, upravo je to moja najslabija karika.

Ako kažem da nikada nisam samostalno glazirala, nego samo promatrala kako se to radi, i da nikada nisam upravljala peći, nego sam i to samo gledala sa strane, moj strah možda postaje malo razumljiviji.

Najviše me, zapravo, kočila mogućnost da upropastim svoju novu peć. Naslušala sam se priča o glazurama koje cure, lijepe se za police i uništavaju ih, o biskvitu koji eksplodira u peći i svim ostalim keramičarskim katastrofama koje, kad ste početnik s novom peći, u glavi vrlo brzo poprime razmjere elementarne nepogode.

Zato sam odlučila napraviti ono što mi se činilo najrazumnijim: pronaći nekoliko dobrih edukacija. Trebalo mi je podsjećanje na ono što sam nekada znala, osvježavanje starog znanja i, prije svega, konkretne informacije o bojanju, glaziranju i pečenju.

Pokazalo se da to neće biti baš jednostavno.

Vrlo sam teško pronašla stručnu osobu koja je pristala sa mnom odraditi ubrzani cjeloviti tečaj i pritom uvažiti činjenicu da sam nekada prošla ozbiljnu edukaciju. Iako sam, za svaki slučaj, zamolila da krenemo kao da glinu nikada u životu nisam vidjela.

Pameli sam zbog toga neizmjerno zahvalna.

O ostalim edukacijama koje sam prošla neću govoriti ni dobro ni loše. Neću ih hvaliti, osuđivati ni procjenjivati. Reći ću samo da mi, u edukacijskom smislu, nisu donijele ono što sam tražila.

Ali donijele su mi nešto drugo - samopouzdanje.

Nakon četiri edukacije s kojih nisam ponijela mnogo novog znanja, počela sam shvaćati nešto što do tada nisam vidjela: moje znanje o modeliranju i moje tehnike stoje na vrlo čvrstim nogama.

Čak sam shvatila da nekim situacijama pristupam opreznije, pažljivije i sigurnije nego što sam očekivala od same sebe. Godine iskustva u radu s različitim materijalima očito su ostavile trag, čak i onda kada materijal nije bio glina.

Dogodilo se i nešto pomalo paradoksalno. Neki radovi koje sam izrađivala pod kontrolom i prema savjetima mentora na kraju su se pokazali lošijima od onih koje sam radila sama, slijedeći vlastitu logiku, iskustvo i osjećaj za materijal.

Tada sam počela više vjerovati sebi.

Među svim tim iskustvima posebno mjesto ipak ima radionica izrade kalupa za lijevanu glinu kod jednog divnog Gorana. E, tu sam zaista naučila puno! To je bila ona vrsta edukacije nakon koje odlazite s glavom punom novih informacija, ideja i mogućnosti koje jedva čekate isprobati.

A onda sam počela povezivati stvari.

Svih tih četrdeset godina kreativnog rada – nekada kao hobija, a velikim dijelom i kao posla – sva istraživanja novih materijala i tehnika, vođenje kreativnih radionica, osmišljavanje projekata, rješavanje problema i bezbrojni pokušaji koji nisu uvijek završavali onako kako sam zamislila, nisu bili nešto odvojeno od moje nove priče s glinom nego upravo suprotno - sve se to sada spojilo.

Moje staro znanje o glini, desetljeća kreativnog rada i iskustvo s drugim materijalima zaokružili su moje mogućnosti i dali mi sasvim novi pogled na keramiku.

Nisam se jednostavno vratila glini tek tako - vratila sam joj se sa četrdeset godina iskustva više.

 Kako je to uopće počelo…

Moja priča s glinom nije baš počela slavno. Nije bilo ljubavi na prvi dodir, nekog velikog umjetničkog poziva ni sudbonosnog trenutka u kojem sam shvatila da je glina moj životni put.

Bilo je to prije četrdeset i nešto godina, a meni je očajnički trebala vikend aktivnost. Ne bilo kakva, nego nešto dovoljno ozbiljno, važno i, po mogućnosti, gotovo obavezno. Cilj je bio vrlo konkretan: izbjeći vikende s roditeljima u vikendici.

Trebalo je, dakle, pronaći nešto jaaaako važno što se održava subotom ujutro. Tako bih, sasvim opravdano i isključivo zbog predanosti vlastitom obrazovanju, morala ostati preko vikenda kod bake. Činjenica da je takav raspored omogućavao i subotnji večernji izlazak bila je tek zgodna slučajnost. I detalj koji roditelji zaista nisu morali znati.

I tako sam pronašla izvannastavnu aktivnost – lončarstvo. Subotom ujutro u 10h, 3 školska sata. Divota!

Budući da je bilo tematski povezano s mojom školom, roditeljima sam ga predstavila kao veeeeliki plus za moje školovanje, buduću struku i, naravno, lakše pronalaženje posla nakon završetka škole. Mislim da tu priču nisu baš sasvim „popili“, ali nisu me ni odbili.

Uvjet je bio da ponekad ipak odem s njima u vikendicu.

I tako smo se našli negdje na pola puta.

Ja sam dobila svoje subote, baka moje vikende, roditelji povremeno moje društvo u vikendici – a glina je, potpuno neplanirano i iz sasvim pogrešnih razloga, ušla u moj život.

A onda sam prvi put uzela glinu u ruke.

Hladna. Mokra. Ljepljiva. Gnjecava.

Nisam bila baš preoduševljena.

Srećom, tu je bila Mirna. Mlada žena koja je vodila nastavu i koja je bila toliko simpatična, draga i prijateljski nastrojena da smo se svi – svih nas velikih šestero – skoro pa zaljubili u nju. A kad vam je netko toliko drag, nekako lakše prihvatite i glinu. Sa svim njezinim manama.

Mirna je strpljivo pričala, objašnjavala, ponavljala i ispravljala naše greške, a mi smo se trudili biti dobri učenici. Neke od njezinih riječi ostale su mi zacementirane u glavi sve do danas.

Govorila je da je glina kao čovjek. Da bi opstala, potrebni su joj zemlja i voda od kojih je sačinjena, zrak da dobije čvrstoću i toplina da je učini snažnom. Bez ta četiri elementa nema života.

Nisam neki ezoterični tip, ali ovo stoji!

S Mirnom sam provela nekih dvadeset do dvadeset pet subota, odnosno šezdeset do sedamdeset pet školskih sati. Sasvim dovoljno za jednu solidnu i ozbiljnu edukaciju. Naučila sam osnove, trikove, tajne, upoznala materijal i najbitnije - savladala važne tehnike.

A onda je završila prva godina, a sljedeće školske godine je netragom nestala i Mirta i lončarstvo i moji cool vikendi.

Zapravo, tada nisam ni bila svjesna koliko će mi ta glina nedostajati.

Život je, naravno, otišao svojim putem, a glina je ostala negdje sa strane. Ali ne sasvim. Povremeno bih je se sjetila i svaki put sebi obećala da ću jednoga dana imati svoje lončarsko kolo i svoju peć. Kad-tad, pa makar tek kad odem u mirovinu, kao moja baka.

Godine su prolazile, planovi se mijenjali, život se događao, a ja sam u međuvremenu od lončarskog kola odustala. Shvatila sam da me više privlači ručno oblikovanje, sloboda forme i taj neposredni kontakt ruku s glinom, ali od peći nisam odustala.

Oblikovala sam i modelirala usput svašta: paper mache, porculanske mase, plasteline, slana tijesta, polimerne gline, nije da sam baš ispala iz cijele priče

I, kako se pokazalo, na kraju neka obećanja samom sebi imaju jako dobro pamćenje. 

Ljudi ja imam peć!