Kako je to uopće počelo…

Moja priča s glinom nije baš počela slavno. Nije bilo ljubavi na prvi dodir, nekog velikog umjetničkog poziva ni sudbonosnog trenutka u kojem sam shvatila da je glina moj životni put.

Bilo je to prije četrdeset i nešto godina, a meni je očajnički trebala vikend aktivnost. Ne bilo kakva, nego nešto dovoljno ozbiljno, važno i, po mogućnosti, gotovo obavezno. Cilj je bio vrlo konkretan: izbjeći vikende s roditeljima u vikendici.

Trebalo je, dakle, pronaći nešto jaaaako važno što se održava subotom ujutro. Tako bih, sasvim opravdano i isključivo zbog predanosti vlastitom obrazovanju, morala ostati preko vikenda kod bake. Činjenica da je takav raspored omogućavao i subotnji večernji izlazak bila je tek zgodna slučajnost. I detalj koji roditelji zaista nisu morali znati.

I tako sam pronašla izvannastavnu aktivnost – lončarstvo. Subotom ujutro u 10h, 3 školska sata. Divota!

Budući da je bilo tematski povezano s mojom školom, roditeljima sam ga predstavila kao veeeeliki plus za moje školovanje, buduću struku i, naravno, lakše pronalaženje posla nakon završetka škole. Mislim da tu priču nisu baš sasvim „popili“, ali nisu me ni odbili.

Uvjet je bio da ponekad ipak odem s njima u vikendicu.

I tako smo se našli negdje na pola puta.

Ja sam dobila svoje subote, baka moje vikende, roditelji povremeno moje društvo u vikendici – a glina je, potpuno neplanirano i iz sasvim pogrešnih razloga, ušla u moj život.


A onda sam prvi put uzela glinu u ruke.

Hladna. Mokra. Ljepljiva. Gnjecava.

Nisam bila baš preoduševljena.

Srećom, tu je bila Mirna. Mlada žena koja je vodila nastavu i koja je bila toliko simpatična, draga i prijateljski nastrojena da smo se svi – svih nas velikih šestero – skoro pa zaljubili u nju. A kad vam je netko toliko drag, nekako lakše prihvatite i glinu. Sa svim njezinim manama.

Mirna je strpljivo pričala, objašnjavala, ponavljala i ispravljala naše greške, a mi smo se trudili biti dobri učenici. Neke od njezinih riječi ostale su mi zacementirane u glavi sve do danas.

Govorila je da je glina kao čovjek. Da bi opstala, potrebni su joj zemlja i voda od kojih je sačinjena, zrak da dobije čvrstoću i toplina da je učini snažnom. Bez ta četiri elementa nema života.

Nisam neki ezoterični tip, ali ovo stoji!

S Mirnom sam provela nekih dvadeset do dvadeset pet subota, odnosno šezdeset do sedamdeset pet školskih sati. Sasvim dovoljno za jednu solidnu i ozbiljnu edukaciju. Naučila sam osnove, trikove, tajne, upoznala materijal i najbitnije - savladala važne tehnike.

A onda je završila prva godina, a sljedeće školske godine je netragom nestala i Mirta i lončarstvo i moji cool vikendi.

Zapravo, tada nisam ni bila svjesna koliko će mi ta glina nedostajati.

Život je, naravno, otišao svojim putem, a glina je ostala negdje sa strane. Ali ne sasvim. Povremeno bih je se sjetila i svaki put sebi obećala da ću jednoga dana imati svoje lončarsko kolo i svoju peć. Kad-tad, pa makar tek kad odem u mirovinu, kao moja baka.

Godine su prolazile, planovi se mijenjali, život se događao, a ja sam u međuvremenu od lončarskog kola odustala. Shvatila sam da me više privlači ručno oblikovanje, sloboda forme i taj neposredni kontakt ruku s glinom, ali od peći nisam odustala.

Oblikovala sam i modelirala usput svašta: paper mache, porculanske mase, plasteline, slana tijesta, polimerne gline, nije da sam baš ispala iz cijele priče

I, kako se pokazalo, na kraju neka obećanja samom sebi imaju jako dobro pamćenje. 


Ljudi ja imam peć!





Primjedbe